|
03. maj 2008.
DATUMI: SJUTRA JE 28 GODINA OD SMRTI "NAJVEĆEG SINA JUGOSLOVENSKIH
NARODA I NARODNOSTI"
Tito
bi zatražio azil u Crnoj Gori
Potpuno sam
uvjeren da bi odabrao Crnu Goru i Tivat i zato što se i u najtežim
vremenima, od početka 90-ih pa sve do danas, očuvala međunacionalna
i međuvjerska tolerancija, sklad koji nije bio prepoznatljiv u
drugim krajevima bivše SFRJ. Nekada se to zvalo bratstvo i jedinstvo
svih naroda i narodnosti, a danas mu je ime drugačije, kaže konzul
Generalnog konzulata SFRJ u Tivtu Marko Perković.
Kada je u noći između 8. i 9. oktobra 1988. godine ondašnja
crnogorska milicija, na takozvanom antibirokratskom mitingu u
Titogradu, nešto oštrije postupila prema jednom od protestanata,
izvjesni Aćim Višnjić požalio se javnosti: "Tukli su me, iako sam
nosio Titovu sliku".
I, bogami, bilo je i povuci i potegni. Dobar dio sasvim časnih ljudi
u Crnoj Gori, tek osam godina nakon što su oplakali "najvećeg sina
svih jugoslovenskih naroda i narodnosti", nije tako nepočinstvo
mogao oprostiti nikome, a posebno ne tadašnjem državno-partijskom, a
to znači i milicijskom vrhu. To što je mjesec - dva kasnije, bivši
drug, a potonji gospodin i jedno vrijeme Šešeljeva uzdanica u Crnoj
Gori, utučeni Aćim otvorio novo poglavlje sopstvene biografije,
danas jedva da je vrijedno spomena. Ipak:
Prije 28. godina - 4. maja 1980 - nije bilo svejedno. Obavijest o
smrti Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije i SKJ, najvećeg sina svih
jugoslovenskih naroda i narodnosti i višestrukog narodnog heroja,
uzrokovala je kolektivni plač, makar polovine od tadašnjih 22
miliona stanovnika tadašnje SFRJ. Prvi su, oko 18 časova i 30 minuta
zaplakali na Poljudu, u Splitu, fudbaleri Hajduka i Crvene zvezde,
zatim gledaoci, a oči je "okvasila" poslovično hladna i
tradicionalno nesalomiva sudijska trojka. Plakao je i ondašnji
omladinac, devetnaestogodišnjak, a danas sredovječni drug Marko
Perković, generalni konzul Generalnog konzulata SFRJ u Tivtu. Na
šezdesetogodišnjicu drugog zasijedanja AVNOJ-a (1943) tačno 29.
novembra 2003. godine, aktivirao je raspoložive snage, formirao
Generalni konzulat i od tada se obilježavaju svi važni datumi vezani
za druga Tita i "njegovu" Jugoslaviju. Entuzijazam druga Marka još
traje. Ima, čak, i dodatne podsticaje. Objašnjava:
- Sve je više ljudi, i pojedinačno i organizovanih iz gotovo svih
bivših bratskih republika bivše SFRJ, koji su poslije dugih godina
zabluda, šutnje, pa i strahova, konačno shvatili da je Tito bio
pravi vođa. Cijenjen i u zemlji i u inostranstvu. Da je stvorio
zemlju Bratstva i jedinstva, prosperiteta, slobode i pravde. Bio je
neprikosnoveni lider u Pokretu nesvrstanih, ali istovremeno i
izuzetno uvažen i u Evropi i u Americi.
Druga Perkovića ne pitamo - šta je danas sa pionirima hortikulturnog
menadžmenta koji su prednjačili u višegodišnjoj akciji "88 sadnica
za druga Tita", ali mu sugerišemo da procijeni - kada bi vaskrsao u
nedjelju, 4. maja, u tri sata i pet minuta - gdje bi "najveći sin"
zatražio azil? Drug sagovornik je nedvosmislen:
- U Crnoj Gori, svakako! A, poželio bi da se nastani u Tivtu! Valjda
je i vama jasno zašto sam u to siguran. Reći ću vam, podsjećanja
radi: poslije smrti, 4. maja, nakon godina žalosti i sjećanja,
nastupio je period prepoznatljiv po brutalnim napadima i na lik i na
djelo druga Tita. Iz Crne Gore odašiljano je najmanje takvih poruka.
I kada ih je bilo, nijesu se odnosile toliko na Josipa Broza, koliko
na dio njegovih saradnika. I iz ratnog i iz poratnog perioda.
Potpuno sam uvjeren da bi odabrao Crnu Goru i Tivat i zato što se i
u najtežim vremenima, od početka 90-ih do danas očuvala
međunacionalna i međuvjerska tolerancija, sklad koji nije bio
prepoznatljiv u drugim krajevima bivše SFRJ. Nekada se to zvalo
Bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti, a danas mu je ime
drugačije. Meni je, međutim, najznačajnije da je suština ostala ista.
Titovska!
Marko je
vidio Tita
Titov boravak u
Tivtu, 15. maja 1969. godine, duboko se urezao u sjećanje druga
Marka Perkovića. Pamti, između ostalog, i Titove riječi da ne zna
tačno je li mu toplije od majskog sunca ili od srdačnog dočeka
Tivćana, na rivi koja i danas nosi njegovo ime.
- Tita sam i poslije toga viđao na desetine puta. Dok sam bio đak
Vojne gimnazije bio sam mu u komšiluku. I kasnije, učestvujući na
paradama i raznim sletovima u njegovu čast imao sam priliku da ga
viđam i da "upijam" njegove govore koje smo dobro svi pamtili.
|
