OTVORENO PISMO GOSPODINU VILIJEMU MONTGOMERIJU KAO REAGOVANJE NA TEKST 

„Titovo nesrećno nasleđe“ u broju od 26-27 maja 2007.g.

Poštovani gospodine Montgomeri,

Fenomenu “Tito”, koji se i dalje izučava širom svijeta, ni Vi niste mogli odoljeti. Ključ za razumijevanje Vašeg nezadovoljstva Titovim likom i djelom treba početi tražiti u Vašoj rečenici: “Tito je više od tri decenije upravljao svojim unutrašnjim poslovima bez ikakvog spoljnog nadzora”. Navikli na drugačije odnose sa ovdašnjim vladarima poslije Tita, nehotično Titu i državi koju je vodio spočitavate ono što su Vaši nekadašnji šefovi poštovali, a današnji ne praštaju – nezavisnost u vođenju države i naroda.
Res publica znači stvar naroda, opšte dobro, državu. Neprimjereno je nazivati jednu državu vještačkom, ako je ona nastala kao tekovina slavnog NOR-a i kao izraz težnji južnoslovenskih naroda za ujedinjenjem još od Njegoša, Štrosmajera, Radičevića, Mažuranića, Prešerna,… U temelje nove Jugoslavije sazidano je 1.706.000 žrtava. Ta “vještačka tvorevina” bila Vam je pouzdan saveznik u II svjetskom ratu, jedan od osnivača UN-a i svih drugih međunarodnih institucija, faktor stabilnosti u čitavom svijetu čiju je miroljubivu politiku slijedilo preko 2,5 milijarde ljudi sa svih kontinenata. Bila je to zemlja koja je jedina imala jednak pristup i istoku i zapadu, jedina koja je bila most između sukobljenih svjetova. Jedina u koju se slobodno dolazilo i iz koje se išlo na sve četiri strane svijeta. Zemlja prosperiteta, slobode, mira, jednakosti, ponosa, dostojanstva, najvećeg privrednog rasta, zemlja na koju se gledalo kao na uzor kome se treba prikloniti. Imala je ona i brojnih mana, ali je trebalo dograđivati, a ne brutalno likvidirati.
I sami nemoćno zastajete pred objašnjenjem činjenice koja najbolje demantuje Vaše konstrukcije: “I danas iznenađuje koliko se mnogo ljudi širom bivše Jugoslavije sjeća onih dana kao zlatne ere”. To iznenađuje samo one neupućene ili pak zlurade. S obzirom na funkciju koju ste godinama obavljali i Vašu profesionalnu obavezu obavještenosti, teško da se Vaši kvazineutralni stavovi mogu pravdati naivnošću ili neupućenošću. Prije će biti da je riječ o pokušaju umirivanja savjesti i skidanja odgovornosti sa sebe i administracije čije ste interese zastupali, za sopstveni doprinos krvavoj demontaži naše zemlje. Nestanak Jugoslavije nije plod istorijske nužnosti ili ekonomske neminovnosti, već naprotiv - zlih namjera zbog kojih je u nekom od svjetskih centara moći osuđena na propast. Jugoslavija je tako postala država sa unutrašnjim sagorijevanjem, ali je pogonsko gorivo dobijala iz vani, što je rezultiralo proširenjem raznih interesnih sfera na našu zemlju koju ste u vrijeme SFRJ mogli posmatrati samo iz satelita. To je to naše nesrećno nasljeđe, a ne nostalgično sjećanje na jednu čudesnu zemlju pod imenom Jugoslavija! Eliminacijom vodeće zemlje trećeg svijeta minimiziran je i uticaj pokreta nestvrstanih, što je stvorilo dodatni prostor pogubnoj globalizaciji svijeta.
Predsjednik Tito je prvi predsjednik neke zemlje kome je neki američki predsjednik ukazao čast da ga dočeka na aerodromu. O tome senator Robert Kenedi kaže: “Predsjednik Džon Kenedi je visoko cijenio predsjenika Tita i bio duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije. Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je predsjenik Tito učinio za Jugoslaviju. Mada dvije zemlje imaju različite poglede i politiku, predsjednik Kenedi je priznavao da je jugoslovenski narod, pod rukovodstvom Tita, postigao veoma mnogo.”
Ričardu Niksonu, predsjedniku SAD-a sa početka Vaše karijere, naviru sjećanja:
“Moja sjećanja me vode natrag, kada su u drugim prilikama u ovoj sali Bijele kuće veliki svjetski lideri sjedali u stolici na kojoj je on sada: Vinston Čerčil, Šarl de Gol, Adenauer, Nehru. Razmišljam o tim i drugim liderima i razmišljam, takođe, o jugoslovenskom predsjedniku Titu, našem večerašnjem uvaženom gostu. Ljudi koje sam spomenuo bili su na čelu većih zemalja od Jugoslavije, i u pogledu teritorije, i po broju stanovnika, ali smatram da mogu bez bojazni da budem opovrgnut, reći da nijedan svjetski lider kome su u ovoj sali odate počasti nije lično sreo i poznavao, u svom svojstvu kao šef države ili vlade, više svjetskih lidera od jugoslovenskog predsjednika Tita. To znači da onaj ko je toliko sretan da ima priliku da sa njim razgovara, razgovara sa nekim ko je toliko dobro, ako ne i bolje, informisan od bilo kojeg svjetskog lidera u cijelom svijetu. To nam nešto govori i o čovjeku i o njegovoj zemlji.”
Drugom prilikom predsjednik Nikson je istakao: “Tito je lider koji ima svoju boju, smisao za humor i sjajno pamćenje; on je izvrstan sudija ljudskih karaktera i on se nas, Amerikanaca, ne boji!”
Možda je upravo u tome Vaš problem što se nikoga nismo bojali, dok današnjom međunarodnom scenom po pravilu dominira strah.
Generalna skupština UN je prvi i jedini put vanredno zasijedala povodom smrti jednog predsjednika upravo kada je umro predsjednik Tito. Vaš tadašnji predsjednik Džimi Karter u nemogućnosti da lično prisustvuje Titovoj sahrani, tom “samitu čovječanstva”, delegirao je svoju majku Lilijen, a on uputio telegram saučešća u kome navodi:
“Duboko sam ožalošćen viješću o smrti predsjednika Tita. Smrću Josipa Broza Tita, izgubili smo poslednjeg velikog lidera drugog svjetskog rata i jednog od najhrabrijih državnika posleratnog perioda, koji je svijetu donio mnogo novoga. Predsjednik Tito predvodio je uspješnu borbu za nezavisnost i jedinstvo Jugoslavije. Svojim odlučnim zalaganjem za pravo svih nacija na nezavisnost, jednakost i nemješanje spolja, postao je primjer i inspiracija svijetu. Kao jedan od prvih neimara nesvrstanog pokreta, takođe je dao doprinos zaštiti i odbrani interesa svijeta u razvoju. Smrt predsednika Tita dolazi u posebno nemirno vrijeme u međunarodnim odnosima. Možete računati na našu podršku kontinuiranom razvoju Jugoslavije, i unapređivanje mira i bezbjednosti u svijetu. Sjedinjene Države će nastaviti da odlučno podržavaju nezavisnost, teritorijalni integritet i jedinstvo Jugoslavije, čijem je ugledu i uticaju predsjednik Tito toliko mnogo doprinio. U svoje lično ime, i u ime američkog naroda izražavam Vam najiskrenije saučešće.“
Patriotizam sopstvenih državljana koje SAD ponosno i bučno promovišu, kod drugih postaje problematična vrijednost. “Problem je”, kako kažete, “u tome što su mnogi Jugosloveni zaista vjerovali u sopstveni sistem”. Po Vama, nije trebalo da vjeruju u stvarnost u kojoj su živjeli i sami je kreirali, već u nečiji tuđi marketing, čime obiluje Vaš tekst. Tako ste se na kraju demaskirali kao još jedan od prodavaca “američkog sna” na ovim prostorima, sna koji je za mnoge u svijetu postao noćna mora.

Lako je biti poslije boja general. Sve i da ste oduvijek ovako mislili, te da Vaš tekst nije plod Vaše naknadne pameti, Vi ste se kao diplomata od karijere kretali u okvirima zvanične politike, znajući da je neuputno praviti se boljim poznavaocem prilika od svojih predsjednika. Uostalom, nisu sve demokratije iste. Sjetih se anegdote koju ste Vi lično ispričali:
- “Koja je najdemokratskija zemlja na svijetu?
- Amerika?
- Zašto?
- Zato što u njoj nema američke ambasade!”
Lijep je pogled iz Cavtata. Ali mudri Iguman Stefan reče: “Ko na brdu ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom.” Zato se pridružujem oglasu Moma Kapora: “Mijenjam buduće blagostanje za nekadašnju nadu”.

S poštovanjem

Generalni konzul SFRJ
Marko Perković